Da li je institucionalizirano negiranje genocida nad Bošnjacima bolnije od samih egzekucija

Živimo vrijeme stalnog jačanja Republike Srpske koja istovremeno postaje sve više sastavni dio Srbije i samostalna država i kada bosanskohercegovački idenditet postaje sve blijeđi.Svi oni koji su se ponadali da će nova vojna baza, Butmir, po rezultatima podsjetiti na Wright Patterson u Daytonu još jednom su se prevarili i zaboravili na perfidnost međunarodne zajednice kada je pozicija Bosne i Hercegovine u pitanju. Najavljena bombastično, sa ličnostima koji su trebali uvjerljivo predstavljati najveće sile, krenuli su žurno. I poput pačje škole nisu se makli dalje od početka. Obični bosanski kriminalac, provincijalac iz Laktaša, j... im je mater svima, jasno im poručujući kako neće da ih vidi i kako su oni za njega „pičkin dim“ i kako će on sređivati Bosnu i Hercegovinu po vlastitoj mjeri. Podvijena repa, poput seoskih pasa lutalica, klepili su ušima i ponovili ono što mu paše: Ako hoćete naprijed morat ćete se dogovoriti.
A on, prvi u bosanskih Srba, neće u smjeru o kojem oni, kao, pričaju. Njemu ne treba NATO i EU za Bosnu i Hercegovinu. Njemu treba Srbija kako bi joj nadoknadio gubitke nanesene posljednjih petnaestak godina (Kosovo, Srpska Krajina...) Za to je uspostavio infrastrukturu koja besprijekorno radi svoj posao: Nikola Špirić, kao predsjedavajući Vijeća ministara, koji samo još nije uspio na čelo Merhameta postavio Srbina; Nebojša Radmanovića, član Predsjedništva BiH, koji se sa ostala dva člana u tom tijelu nije složio ni oko toga koji je danas dan a da nije dobio mig od laktaškog kabadahije, i jedan pravi hor koji nepogrešivo pjeva prema njegovoj palici (ne dirigentskoj): Majkićki, Vasića, Slavuja (i drugih ptičurina), Radojičića, fosila koji se odazivaju na ime Kuzmanovića, i čitave serije novih sve gori od gorih.

I ne samo to. Ono što se u političkom životu zove opozicija ne postoji. Jer njegova moć ide do te mjere da postavlja predsjednike i u strankama koje se ne zovu kao njegov SNSD-e. Nedavni izbori u Socijalističkoj partiji RS-a odvijao se direktno pod njegovom palicom (opet ne dirigentskom) i jedan od rijetkih u RS-u, Zdravko Krsmanović, koji je pokušao uvesti nedodikovski jezik brutalno je pometen. Isključen je bez pardona iz partije.

Nevladine organizacije rade kao da su vladine. Ako neko progovori pola riječi koja bi mogla pokvariti „voždovu“ iluziju za tili čas proglašava se izdajnikom srpskog naroda i svega što je srpsko.

I to nije sve, rekao bi veliki pjesnik.

Prvi u bosanskih Hrvata, Dragan Čović odavno je naučio guslati i to radi u tonu i ritmu koji je podešen za laktaško uho. Treći entitet koji ne bi dirao u RS priča je poznata iz vremena Karadžića i Bobana. Tek kada smo pomislili da je to strašna fašistička prošlost izranja kao nova „demokratska realnost“.

I sve bi to bilo podnošljivo da danas iko od preživjelih Bošnjaka zna šta hoće. Uprkos činjenici da su iz rupe međunarodne zajednice stotinu puta ujedeni, papagajski ponavljaju kako stranci trebaju riješiti pitanje opstanka BiH. Kao da nismo gledali spske tenkove kako naočigled međunarodne zajednice ravnaju bosansku zemlju. I nisu htjeli znati porijeklo dinamita koji je u zrak slao materijalnu kulturu zaštićenu tim istim međunarodnim zakonima. Zatvarali su oći pred logorima smrti u kojima su današnji partneri mrcvarili čovjeka bosanskog...

A oni koji politički predstavljaju Bošnjake imaju samo još toliko snage da usput, nađu uhljebljenje za pokojeg preostalog ili tek za rad prispjelog sestrića, dajdžića ili ne daj Bože, nezaposlenog amidžića. Toliko su sujetni da ne mogu podnijeti međusobni dogovor ni oko toga da li vode teku od ušća prema izvoru ili obratno. A o definiranju minimuma koji bi omogućio bar izgovaranje riječi dostojanstvo da i ne govorimo. Mi danas ne znamo da li je Silajdžić udaljeniji od onoga ko mu je iz bošnjačkog korpusa koaliconi partner ili od onih koji to nisu. Mada on, vjerovatno, ne trpi ni sebe poslije podne. Do podne, normalno – nikoga. SDP-eovac Lagumdžija još uvjek sanja Staljina i čeka trenutak kada će moći poslati u Sibir sve koji ne gledaju u istom pravcu kao on. Od samoljubivosti ničiju do svoju sliku ne može gledati. Tihić se prenemaže i svako mu je rješenje dobro posebno ono do kojega niko neće stići.

A narod koji predstavljaju šta je to. Obično stado koje će na šaku soli potrčati kad za to dođe čas. Jer drugo i ne zna.

Govori se i o novoj snazi. Pojavljivanje dolazi u trenutku kada je bošnjački politički košmar na vrhuncu i treba potpomoći da dođe do potpunog kolapsa jer se time jačaju one snage kojima je do države BiH manje stalo nego do lanjskog snijega.

Neka nam je Bog na pomoći.

On nam je još ostao.