Fudbalska reprezentacija Bosne i Hercegovine nije se uspjela plasirati na Svjetsko prvenstvo koje će se naredne godine igrati u Južnoafričkoj Republici. Pomalo je ta borba naših zlatnih momaka podsjećala na borbu koju smo, ginući za Bosnu i Hercegovinu, poveli 1992. godine, skoro goloruki stavši pred jednu od najmoćnijih vojnih sila u Evropi. Nikada u povijesti naše zemlje nije bilo takvog potencijala patriotizma, kao te prve godine rata. Tada smo vodili borbu za bosanstvo, za opstanak zemlje, u njoj vjere, u vjeri sebe. A za tu zemlju borili su se i ne-Bošnjaci, ali i oni koji nisu bili ni u jednoj vjeri, a vidjeli su tu zemlju svojom. Kapital ili ekskluzivitet, monopol, da imamo pravu bosansku Armiju, da smo većinski u njoj, vremenom smo topili, sami puštajući pred sebe ljude koji su navodno u ime vjere i nacije vodili rat, a zapravo su uz naš blagoslov izdavali i hiljadugodišnju povijest zemlje, nanoseći najveću štetu upravo svojoj vjeri i naciji. Od drveta nisu vidjeli šumu. Tako da i danas ispaštamo posljedice toga i takvoga odnosa.

Do kraja rata Armija BiH pretvorena je skoro u cijelosti u bošnjačku Armiju. Istina, od samoga početka rata Bošnjaci su činili oko osamdeset posto u toj vojnoj formaciji, a tek jednu petinu druga dva naroda. Međutim, principijelno, to je bila jedina stvarna multietnička vojna sila na Balkanu. Odražavajući principe po kojima je uspostavljen moderni civilizirani svijet. Takva Armija nužno je vodila rušenju mitova o potrebi cijepanja Bosne i Hercegovine. Jer nastupali smo jedinstveni, kao Bosanci i Hercegovci, tri vjere, tri naroda, tri snage u jednoj. I tako smo se mogli izboriti protiv fašizama koji su dolazili sa dvije strane. Pretvaranjem Armije u gotovo jednonacionalni tabor, u kojem su nam bili draži Abu Hamze od Hajri Mešića, izdali smo i posljednje principe nacije, naroda, ali i vjere, jer nam se taj teg u tim godinama objesio o vratu, i tek sada sa njim tonemo u duboku vodu. Oni koje smo neoprezno, nezrelo i djetinjasti proglašavali lučonošama vjere, borbe i slobode, doveli su principe naše vjere u pitanje. Doveli su kredibilitet naše oslobodilačke borbe u pitanje.  

Hvala za pomoć, ali ne dopuštamo nanošenje takve štete jedinoj našoj domovini Bosni i Hercegovini. Niko nije u Bošnjaka imao hrabrosti ili pak drugih organa, koji simboliziraju hrabrost, da to njima i sebi kaže. Ali, nisu samo oni krivi, naši ratni „prijatelji“ afroazijskog porijekla. Natjecali su se naši tumači vjere, obično nepismeni ili nedovoljno informirani, da pokažu da su bliži Bogu od nas koji se ne natječemo. Minderi, na kojima se bezobrazno i bezobzirno vodila politička kombinatorika, nerijetko skidale glave i krojile sudbine, prikazivani su kao veći džihad od odbrane slobode naših boraca na vrletima oko Bužima, Teočaka, Srebrenice...

A vođeni takvom politikom, kojom su godinama ovladavale hulje i vucibatine najgorega kova, gdje su mogle završiti naše nade, odnosno iluzije. Da ćemo doći do pobjede? Da ćemo konstituirati moćnu državnu strukturu? Da ćemo izgraditi sistem u kojem će najčasniji sinovi zemlje biti nagrađeni? A hulje i nečasti, biti poniženi... Rat jesmo izgubili, ali ne samo na bojnom polju (na kojem nismo kao narod poraženi), ali i pored toga rat smo izgubili. Izgubili smo ga i poslije jer smo sve svoje šanse prokockali, stavljajući grupici familijarno povezanih moćnika, koji su upravljali sa domaćim i međunarodnim prilivima novca i kapitala, za šaku dolara prodajući i zemlju i budućnost naše djece. Računi bošnjačkih moćnika po zapadnoevropskim bankama su fascinantni i tim informacijama tek raspolažu strane obavještajne službe. Tek povremeno procuri neka informacija i u naš brlog. A onda želimo da ne vjerujemo u to, tvrdeći da nas oni mrze zato što smo Bošnjaci i muslimani. Da nam žele rasturiti zemlju itd. Nisu daleko od istine ni takve tvrdnje i za njih ima niz dokaza, ali činjenica je da mi sami uništavamo svoju zemlju. Da ubijamo svaku šansu da ona uspije. Zar su krivi međunarodni centri moći, zar su krive komšije što je naša zemlja ogrezla u korupciji, što su na svakom metru gomile smeća, što je nepismenost zabrinjavajuća, što je svaki vid kulture ispod civilizacijskog nivoa. Sve to možemo sami u svojoj avliji, ali oni koji su ispred nas, oni koje smo mi zapravo birali na takva mjesta, skoro pa po pravilu hulje, vucibatine i nečasti, onemogućavaju i najmanji naš pokušaj da damo vjetra u jedra svojoj jedinoj domovini Bosni i Hercegovini.

Ćiro Blažević je odmah poslije utakmice u Zenici, umjesto da ga nose navijači na bosanskim kršnim leđima do Sarajeva, kako je najavljivano u slučaju pobjede, stavljen na optuženičku klupu javnosti. Najbolji naš igrač Zvjezdan Misimović, preko noći je postao „Vlah koji je prodao Reprezentaciju“. Samo se nagađalo koliko je novaca uzeo za to. Sve ono što se gradilo godinama srušeno je u trenu. A zašto? Ne zato što (ni)je sport odraz slabosti zemlje, iako se stvari mogu promatrati i tako. Već zato što su u Nogometnom ili fudbalskom savezu BiH, također hulje i nečasti, osuđeni, presuđeni i potvrđeni kriminalci. Oni koje ni sudovi ne mogu udaljiti od kese, čije zveckanje je moćnije od zvona sa crkava ili od ezana sa munara. A oni predstavljaju u tom Savezu kobajagi narod iz kojega dolaze. Sramno. Bezobrazno. Podcjenjujuće. I mi kao narod, trebamo se boriti za Ušanoviće, Čolakoviće i ine bezobzirne i bezobrazne. Da bi oni ostali u tom Savezu. Patriotski naboj koji smo imali u pripremama za baraž, igrajući utakmice protiv moćnog Portugala, davao je iluzije da možemo mnogo više, da možemo otići na Svjetsko prvenstvo, jer naši su momci svjetska klasa. Isto kao što su bili naši momci svjetska klasa kada su goloruki zaustavili četnike i ustaše. I sada su bili takvi. Ali je problem što su uvijek u ime njih na važne pozicije postavljene hulje i nečasti. I nema mehanizma da se oni uklone. A ko pravi mehanizme – naravno oni. Pa ko je kriv za propadanje zemlje – oni. Ne! Nisu krivi oni, nego mi. Mi smo njih birali, nisu oni nas. I opet ćemo ih birati svezanih očiju.