U proteklih mjesec dana, kada je razbuktana kugla recesije protutnjala i kroz Bosnu I Hercegovinu, ostavljajući za sobom dubok trag, na globalnom planu desile su se važne stvari: primljeni smo u Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda, kao nestalna članica; pokrenuti su pregovori u Butmiru o transformaciji Ustava i trasiranju puta u budućnost; liberalizacija viznog režima dostigla je tačku blisku totalnom ili bar djelomičnom ukidanju viza, a novu vjeru da kao zemlja možemo biti mnogo bolji od drugih dala nam je I nogometna reprezentacija BiH plasmanom u dokvalifi kacije, odnosno baraž za Svjetsko prvenstvo u Južnoj Africi.

Svi ovi događaji, mada mnogi mogu biti skloni relativiziranju njihove važnosti, mogli su biti protuteža apsolutno teškom trenutku u kojem se BiH nalazi. Politička nestabilnost, najave mogućnosti novih sukoba, cijepanja zemlje i(li) pravljenja trećeg entiteta, odcjepljenja Republike Srpske, jesu opcije kojima se licitira u bilo kojem aktualnom razgovoru čak i na najnižoj političkoj razini u našoj zemlji. Takav ambijent nije moguće ničim razbiti, a čak su iz dijaspore u proteklim sedmicama došli brojni pozivi rođacima i prijateljima da se pripremaju za odlazak iz Domovine, zbog opasnosti koje ovaj trenutka nosi. 

Moj profesor Izet H. sreo me nekako poslije rata u Tuzli. Pili smo kahvu i ja sam malo analizirao teška vremena, kao što je to obično u Bosni. U nekom trenutku profesor je zastao. Pogledao me kroz dim zapaljene cigarete:

-Ne razumijem! U čemu je problem? Šta ti fali? – kazao je I nastavio: -Imaš manje od trideset godina. Porodica ti je zdrava i na broju. Imaš posao. Imaš šta da jedeš. I sam si zdrav. Imaš prijatelje. Imaš krov nad glavom. Zbilja ne razumijem zašto se sikiraš.

Onda mi je profesor ispričao priču za koju me zamolio da je javno ne publikujem. Htio sam praviti dokumentarac o tome. Htio novinsku reportažu. Scenarij za igrani fi lm... ipak, dao sam riječ i ništa nisam objavio iako sam eto godinama u tišini i miru koji garantira kompjuter ostavio brojne tekstove na tu temu.

A priča ide otprilike ovako: Moj profesor je po dolasku u Tuzlu uspio dobiti radno mjesto i imao je plaću poslije rata od koje se moglo pristojno živjeti, ali on je, da bi pokazao samome sebi i svojim učenicima, prijateljima i inima, kakve su razmjere borbe i sama metodologija, poduzeo interesantan potez, koji bi se danas mogao možda smjestiti u Ginisovu knjigu rekorda. Svakodnevno je moj profesor išao gradom i gdje god bi uspio pronaći bačenu ciglu-dvije, dasku, ili pak bilo šta od građevinskih materijala, uzimao, često se čak i zamolio nekome da dobije potrebnu daščicu, a potom je sve to nosio pješice sedam-osam kilometara do svog malog imanja u naselju Rasovac. Od pronađenih materijala počeo je praviti kuću. Nije to bila velika, već prizemna kuća, relativno skromnih dimenzija, ali ipak kuća u kojoj se može živjeti. Trajao je taj napor godinama. Sve je donijeto i ugrađeno istim rukama – čovjeka koji se nikada nije bavio zidanjem, kopanjem, prikupljanjem nečega štoje bačeno u gradu. Sve je to on mogao kupiti, platiti građevinske radnike da to ugrade, ali je moj Profesor htio pokazati da borba koju čovjek može voditi sa životom, treba biti istrajna, mukotrpna, da svaka cigla znači napredak na tom putu.

Mnogo je u tim godinama bilo ljudi oko mene koji su nestrpljivo, u žurbi i srkletu, pokušavali naprijed. Ustajali, padali, posrtali... Život je surov pogotovo za takve koji u jednom danu žele promijeniti svijet. Seren Kjerkegor, fi lozof egzistencijalista, u svom čuvenom djelu Ili-ili kaže kako se na vrata sreće ne juriša-ona se otvaraju prema sebi. Dakle, cigla po cigla. Nikako zid na zid.  Na drugoj strani, ako čovjek prihvati da je život surova igra u kojoj čovjek uvijek gubi, a čovječanstvo uvijek dobija, sve biva lakše. Svijet nije postao kada smo mi postali, niti će nestatikada mi odemo. Profesor Izet H. danas povremeno ode na svoje imanje. Njegove cigle i dalje stoje i nekada će biti nekome utočište. Da su ostale na ulici, da su bačene na otpad ili smrvljenena nekom makadamu, možda bi nečiji život bio uništen – jer ne bi imao gdje da se skloni na mrazu I hladnoći. 

Cijela ova priča o kućici profesora Izeta H. mogla bi da se alegorijski postavi u suodnos sa sudbinom I izgradnjom Bosne i Hercegovine. Godinama smo nezadovoljni, zamoreni, prag izdržljivosti i tolerancije su u nesrazmjeru. Sistem je razvaljen I ništa nema snagu njegovog revitaliziranja i učvršćivanja. Oni koji bi trebali graditi sistem razbijaju zemlju itd. Sve nas to zamara i više (bar nam se tako čini) nemamo snage niti volje da izdržimo, da budemo čuvari Bosne.

A ako Bosne ne bude, nema nas niti našega identiteta.  Šta mi imamo, šta nas opterećuje, I šta želimo? Koliko smo spremni da drugima to isto omogućimo? Da li se može naći zajednički sadržilac koji bi obuhvatio sva ova pitanja i dao se kao odgovor na njih. Imamo državu. Imamo mir. Imamo međunarodni kredibilitet. Ako pođemo od one maxime da svaki čovjek gubi, a čovječanstvo dobija, odnosno da svi Bosanci gube a jedino Bosna i Hercegovina dobija, i ako budemo spremni na takav život, odnos prema njemu i prema sebi, onda i u ovom (povijesnom) trenutku možemo biti sretni i zadovoljni.

Uništivači Bosne i Hercegovine, uništivači Bošnjaka, udarali su i udaraju na temelje Države, jer ako unište Državu sa njom sve odlazi. Palestinci su u prosjeku najobrazovaniji narod na svijetu. Ali, niti imaju snagu, utjecaj, mogućnost međunarodnog pozicioniranja, razvoja vjerskih, sportskih, kulturoloških, socioloških i bilo kojih drugih elemenata – a samo iz jednog razloga – jer nemaju državu.  Eh, tu smo mi ispred drugih. Da moj profesor nije imao komadić zemlje, ne bi imao gdje napraviti svoju kućicu. Mi imamo i zemlju i kućicu, ali je problem što nismo svjesni da svi možemo staviti svoju ciglu. Ugraditi je u temelje zemlje. I oni će tu ostati vječno. A jedna cigla, ona se čovjek bi rekao i ne vidi, ali cigla po cigla I kućica napreduje.

Umorni, nezainteresirani, isprovocirani, izvarani, razočarani, ismijani, posrnuli, zastranili, uspjeli, obogatili se, u bijedi, ljekari, vozači, čistaći ili oskarovci, ma šta da bili, ma koliko visoko letjeli ili nisko pali, ma šta na svijetu da predstavlja vrijednost, samo jedno možemo i moramo staviti ispred sebe, ako želimo budućnost. Usvojiti, prihvatiti i kazati sebi I drugima. Pokazati da tako mislimo i djelujemo, po jedinoj maximi koja vodi u budućnost:  

BOSNA I HERCEGOVINA IZNAD SVEGA. 

Ali baš svega.